Filip Čuvalo

Nakon kratke i neizlječive bolesti, okružen članovima svoje obitelji u zajedničkoj molitvi, preminuo je 1. lipnja 2012. Filip Čuvalo u predgrađu Toronta, Kanada. Filip je rođen 2. veljače 1941. godine u Gornjem Proboju od oca Stojana i majke Anice rođene Babić, koji su porodili sedam sinova i šest kćeriju.

Filip je sklopio kršćanski brak s Janjom Zovak iz Proboja 5. veljače 1967., a dvije godine kasnije (1969.) mlada obitelj je otišla za stalno u Toronto i nastanila se nedaleko od Filipvih stričeva Ante i Stipana, oca boksača Jure Čuvala. Tu su otpočeli nov i uspješan životni put. Nakon provedenih dvadeset godina na poslu u poznatoj tvrtci Goodyear, Filip je krenuo u građevinarstvo i tu je uspješno poslovao slijedećih 20 godina, do svog umirovljenja. Porodili su i odgojili dvoje djece, Dražanu i Denisa. Teško radeći osigurali su sebi i djeci materijalnu sigurnost, bili su vrlo djelatni u hrvatskim društvima i župi, a rodni kraj i domovina su im uvijek bili ne samo na umu i u srcu, nego su uvijek spremno pomagali sve djelatnosti koje su doprinosile slobodi hrvatskog naroda.

Zadnjih godina Filip i drugi članovi obitelji su redovito dolazili u posjet rodnom kraju, a ove godine im je bio plan doći za Uskrs. Ali poznato je da “čovjek snuje a Bog određuje”, i umjesto radovanja polasku u posjet rodnoj grudi Filipa je zgrabila neizlječiva bolest, od koje je nakon nekoliko mjeseci i umro. Hvala Bogu, nije imao teških bolova, a on je hrabro prihvatio svoju bolest i smrt kao dio života i duboko kršćanski, čvrsto vjerujući u život koji mu je Gospodin osigurao u vječnosti.

Velika pogrebna povorka ispratila je Filipove zemne ostatke iz Scott Funeral Home u Mississaugi do crkve Kraljice Mira na Hrvatskom Centru u Norvalu. Svetu misu je predvodio fra Tomislav Pek uz pomoć fra Marka Puljića. Pjevao je crkveni zbor pod vodstvom Tomislava Nosića. Poslije sv. mise sprovod je krenu na Assumption Cemetery u Mississaugi gdje je tijelo pok. Filipa položeno na vječni počinak. Kolko su Filip, Janja i obitelj cijenjeni u ovoj hrvatskoj naseobini pokazuje i činjenica da je oko tisuću i pol naroda došlo izraziti svoju sućut obitelji i sudjelovati u molitvama kako u pogrebnom zavodu tako u crkvi i na groblju. I ta činjenica ukazuje da su Filip i njegova obtelj bili (i ostaju dalje) dio šire zajednice koja je uzvratila ljubav za ljubav i bila s njima u ovim teškim trenucima.

Ovim putem izrazujem i sućut moje obitelji Janji, djeci i cijeloj rodbini, te s radošću se prisjećam da su Filip i Janja bili dio i mog životnog hoda. Svaki put kad sam bio u Torontu k njima bih se rado navraćao, kao u svoju kuću, i oni su me bratski dočikali. A pokojni brat fra Mladen za vrijeme boravka u Norvalu bio je, jednostavno rečeno, dio Filipove obitelji. Janja ga je čuvala i brinula se za njega kao za brata. Neka je njoj i Filipu vječna hvala za njihovu veliku ljubav i prijateljstvo!

Filipovu ljubav za rodni kraj obitelj je odlučila okruniti velikim darom nakon njegove rane smrti. Naime, Janja, Dražana i Denis su nam javili da će oni, u trajnu spomen na muža i oca, biti kumovi velike slike bl. Alojzija Stepinca, koju izrađuje akademski slikar Anto Mamuša i bit će postavljena u listopadu ove godine na zid iza oltara u crkvi bl. Alojzija Stepinca u novom groblju u Proboju. Slika je veličine 4x2m i stajat će oko 7000 eura. Ovo će uistinu biti trajna uspomena na Filipa i neka mu Uskrsli, po zagovoru bl. Stepinca, dodijeli pokoj vječni, a sretan život njegovoj obitelji do ponovnog susreta s mužem i ocem u Gospodinu.

Ante Čuvalo

Posmrtno slovo koje je, poslije zahvale prisutnima, Filipova kćerka Dražana izrekla na sprovodnoj misi.

Kad sam razmišljala što bih danas rekla, a i da li ću uopće smoći snage nešto reći, na um mi je dolazio citat iz drame Waiting For Godot/U očekivanju Godota irskog pisca Samuela Becketta: “Suze na svijetu su konstantna količina. Za svakog onog koji počinje plakati negdje drugdje netko drugi prestaje. Isto vrijedi i za smijeh.”

U ovoj drami likovi stalno čekaju da se nešto dogodi. Ali nikad ništa. Sve ostaje isto. Predstava završava na isti način kako i počinje. Dva glavna lika čekaju.

Književnost je odraz života. Ona nas uči što to znači biti čovjek. Beckettova tragikomedija je savršen primjer kako život ponekad može biti apsurdan. Mi često provodimo život nešto čekajući i tražeći vanjske znakove za pravi smisao života. Moj tata nije živio na takav način; on nije proveo život čekajući. On je život živio u svakom trenutku i za zvaki trenutak.

Suze u svijetu su zaista u konstantnoj količini. Danas smo ovdje okupljeni u obilju suza i teška srca. Ali imajmo na umu da Beckett uravnotežava svoju izjavu kad veli da je i smijeh u konstantnoj količini također. Moj se tata volio smijati i druge zasmijavati. Posebice je uživao nasmijavati djecu. On ih je znao često upitati: “How are you tomorrow?/Kako ste vi sutra?” Oni bi podigli čelo i začuđeno se pitali o čemu on govori, ali kad bi se on počeo tome smijati oni bi mu se pridružili, sretni da su ipak svatili njegovu šalu.

Kad bi išli na kupanje često bi nas upitao: “Je li voda mokra?” Od mog najranijeg sijećanja tata bi gotovo svaki put upitao brata i mene: “Je li voda mokra.” I uvijek nas je tim nasmijao. Nastavio je to pitati i moju kćerku Saru, a ona bi odgovorila Di-da! On bi se tome smijao i ona s njim. Nećakinje i nećaci, kumčad, djeca mojih i drugih prijatelja bi čuli ovo pitanje i zajedno se s njime smijali. To je slika moga oca koja će ostati u mom sijećanju, otac koji je uvijek bio spreman na smijeh i nasmijati druge.

Kao nastavnica, upitam svoje đake da napišu svoj mišljenje na Beckettov citat o suzama i smijehu, i upitam ih da li oni misle da postoji ravnoteža suza i smijeha u svijetu. Njihovi odgovori otkrivaju njihov osobni optimizam, pesimizam, idealizam ili realizam.

Vjerujem da bi odgovor mog tate na ovo pitanje otkrio da je on kroz život bio optimističan realist. On nije imao nikakvih iluzija o životu. Bio je čvrsto ukorjenjen u stvarnost, ali je gledao na pozitivnu stranu života. A život mu je donio lijep broj dobara za koje je bio zahvalan: Imao je moju majku, voljenu ženu za 45 godina. On je bio njezin život i ljubav, a on je uzvraćao na isti način. Imao je dvoje djece, mog brata Denisa i mene. Bio je ponosan na naša ostvarenja (mala i velika) i na našem životnom putu nam je uvijek davao svoju punu podršku. Imao je svoju unuku, Saru, njegov ponos i radost, koja u njegovim očima nije mogla napraviti ništa loše. Imao je velik broj bliže rodbine, svoju širu obitelj, koja je bila uz njega sve do zadnjeg trenutka života, držeći mu ruke, s njim moleći i ne ostavljajući ga sama ni trenutak dok nije predao dušu Gospodinu.

Razmišljajući što bih danas mogla reći ponovno sam se vratila literaturi da bi pronašla inspiraciju. U romanu “Nepodnošljiva lakoća postojanja” od češkog romanopisca Milana Kundere nalazimo ponavljajuće teme težine i lakoće. Tijekom ovih posljednjih nekoliko mjeseci težina je prevladavala u našoj obitelji. Težina je tatu pretiskala, fizički i psihički. Ironična je činjenica, premda je njegovo tijelo bilo sve lakše i lakše ono je postojalo sve veći i veći teret za njega. Moj tata je uvijek bio vrlo jak i neovisan čovjek. Zato je bio vrlo frustriran tijelom koje ga je izdavalo, a tako ga je uvijek dobro služilo, radeći teške fizičke poslove da bi zbrinuo svoju obitelj. Ljubav moje majke za njega je bila stalna i stabilna kroz njegov život, ona mu je pomagala nositi se sa težinom života do samog kraja.

Ali, kako Beckettove i Kunderine riječi sugeriraju, u životu postoji ravnoteža. Na kraju bilo je mnogo suza i teških srca, ali sigurna sam da je moj tata imao čvrstu vjeru da će se revnoteža promijeniti. I vjerujem da se za njega promijenila. On sada živi bez ikakva tereta, on je oslobođen svega zemaljskoga, posebice tegoba zadnjih nekoliko mjeseci života, a njegov duh je poletjeo u nebeske visine. On je sada djelić vječnog Svjetla.

Završit ću molitvom Johna Henryja Newmana: Neka nam On bude u pomoći cijeli dan, sve dok sjene ne pruže svoja krila i padne noć, i užurbani svijet se smiri, a trke života prestanu i naš posao bude završen. Nek nam tad u svojoj milosti On dadne siguran boravak, sveti mir i vječni pokoj.

Dražana Čuvalo-Pedro