Ivan Meštrović

Meštrovićeva povijest u prostorima Chicaga odlazi još u 20te godine 20. stoljeća. Naime najjača kulturna zaklada toga vremena B.F. Ferguson Monument Foundation koju je utemeljio bogataš drvene industrije Benjamin Ferguson (umro 1905.) ostavio je milijun dolara gradu Chicagu za umjetnička djela u javnom prostoru grada.

Godine 1926. Ferguson fundacija ugovara s Meštrovićem izradu dviju skulptura američkih Indijanaca koji bijahu postavljeni u listopadu 1928. godine na jednom od najljepših dijelova središta grada.

Skulpture su izlivene u Zagrebu, a za svoj rad Meštroviću je plaćeno tada velikih 150,000 dolara. Ideja o postavljanju takvih djela u Chicagu izvorno je došla od najpoštovanijeg arhitekta ovoga grada Daniela Burnhama koji je tu ideju definirao još 1909. kada je izradio plan grada uz jezero koji se do danas poštuje.

Meštrovićevi konji kako je i sam rekao (1926. godine u Chicagu) nisu odraz konja američkih Indijanaca nego konja iz njegove zemlje, a sami Indijanci u rukama nemaju strijelu niti koplje ostavivši imaginaciji gledatelja opis skulptura.

Ivan je bio prvi živući umjetnik koji je imao svoju izložbu 1947. u najpoznatijem američkom muzejskom prostoru “Metropolitan Museum of Art”. Meštović je smatran jedinstvenim među umjetnicima skulpture. Veliki August Rodin smatrao ga je “najvećim fenomenom među umjetnicima skulpture, veći od mene”!

Profesor i priznanja

Iz Europe je stigao u državu New York (11. siječnja 1947.), u Syracuse University gdje je predavao od 1947. do 1955. Poznati umjetnici George Norris, Luise Kaish, Julia Kalvaitis, Mary Lewis, Karl Karhumaa i Jim Ridlon bili su Meštrović studenti.

Godine 1953. dobitnik je zlatne medalje za skulpturu od Američke akademije umjetnosti. Postao je i član te iste Akademije (koja je brojila samo 50 članova). Predsjenik Dwight D. Eisenhower osobno mu je 1954. godine uručio američko državljanstvo. Tada Meštroviću bijaše već 72. godine.

Predsjednik jednog od najpoznatijih sveučilišta u Americi Notre Dame svećenik Theodore Hesburgh upoznavši Meštrovićove rad pozvao ga je na Sveučilište Notre Dame. Hesburgh je kroz nekoliko desetljeća bio jedan od naijstaknutijih osoba u američkom akademskom životu. On je ovo sveučilište stavio na svjetsku kartu velikih akademskih institucija, marširao je zajedno sa Martinom L. Kingom za prava američkih crnaca, borio se protiv američke invazije na Vijetnam, tražio pravednost za potlačene, otvorio sveučilište raspravama o često gotovo zabranjenim temema u američkom javnom života. Njegovo prijateljstvo s Meštrovićem učinilo je i Meštrovića velikim imenom u američkom javnom žviotu. Sam Hesburgh je za njega rekao da je on “Michelangelo svoga vremena!” Sagradio mu je studio na sveučilištu i ostao uvijek ponosan da je ovaj veliki umjetnik došao na Notre dame.

Meštrović je dobitnik mnogih počasnih doktorata, od sveučilišta Columbia do drugih prestižnih akadamskih sveučilišta. Djela mu se nalaze po cijeloj Americi, a ona najpoznatija su u Notre Dame, Indiana, Chicago, Milwaukee, Washington D.C. Syracuse, New York, Rochester, Minnesota, Hawaii i mnogi drugi.

Za Hrvatsku

Meštrović je imao vrlo aktivnu i burnu akivnost u javnom životu gdje god je živio. Vrlo je poznata ta njegova javna politička aktivnost kroz cijelo 20. stoljeće. Nakon iskustva s Titovim režimom i saznanja o opsegu ubojstava i progonstava, Meštrović u Americi snažno djeluje: kritika prema Titu i njegovu režimu, zalaganje za pravo hrvatskog naroda na slobodu, pisanje u tiskovinama hrvatske dijaspore (od 1951. suradnik je izdanja “Hrvatske revije”) te posebice zauzimanje za njegova prijatelja, pravednika, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Već 1948. godine jugoslavenski dikator ga ja molio da se vrati. Preko umjetnika Jo Davidsona Tito je slao poruku Meštroviću da se vrati: “Kažite mu da se ne boji. Neka se vrati!” našto je Meštrović odgovorio: “previše je mojih prijatelja tamo u zatvoru”. Te godine Time magazine u svom članku o Meštroviću tvrdio je kako je jugoslavenski ambassador u Americi nagovarao Meštrovića da se vrati barem u posjetu, ali ako hoće i u tajnosti, našto je Meštrović odgvoorio: “Ići ću u Beograd incognito kada Maršal bude išao u Moskvu incognito”.

Meštrović se jako zauzimao za kardinala Stepinca. Bio je organizator javnih tribini i različitih skupova u čast kardinala Stepinca. Izdvajam jedan takav skup 5. travnja 1959. godine u Chicagu na proslavi šezdesete godišnjice kardinalova života. Proslava je održana u Morrison hotelu pod pokroviteljstvom Ivana Meštrovića u nazočnosti američkog kardinala Alberta Meyera, guvernera države Strattona, gradonačelnika Chicaga Daleya. To je bila prava manifestacija hrvatske svijesti i odanosti zatočenom kardinalu Stepincu uz prisutnost više od dvije tisuće Hrvata s raznih strana Amerike.

Meštrović je u spomen knjizi za tu prigodu napisao i članak o kardinalu Stepincu pod naslovom “Ponižavajući Stepinca uzvisili su ga”. Bio je bliski suradnik hrvatskih franjevaca, posebno je bio blizak hrvatskom povjesničaru dr. Dominiku Mandiću te ostalim franjevcima koji su se kao zauzimali za istinu o svetog čovjeku iz Zagreba.

Ivan Meštrović umro je u 79. godini života na sveučilištu Notre Dame gdje je živio i radio zadnjih godina svoga života i ovoj ustanovi ostavio mnogobrojna umjetnička djela. Ovaj veliki čovjek ostavio je velike tragove.

Ponosan je uvijek bio na hrvatske korijene i borio se za njeno ime u slobodnom svijetu. Principi su mu bili snaga, patnja vlastitog naroda inspiracija, osobni život primjer velikog dara koji je podijelio sa svijetom svoga vremena. I zato ostaje trajno upisan velikim slovima hrvatske povijesti i hrvatske dijaspore.

jg