Ivka Vidovic

Ivka Džolan Vidović
21. kolovoza 1964. – 1. siječnja 2022.

Djetinjstvo i patnja

Ivka Džolan je rođena 21. kolovoza 1964. u Rami, u Rumbocima od oca Marka i Majke Luce rođ. Ivić. Najstarije dijete koja je kasnije dobila dvije sestre Nevenku i Mariju. Došla je iz patničke zemlje. Iz svake obitelji je netko bio mučenik stradalnik, ubijeni ili nestali. Obitelj i prezime Džolan bijahu tome svjedoci! Jednog djeda, od majke oca, Miju Mišu Ivić su ubili četnici. Djedova brata također su ubili četnici u ramskom pokolju 1942. godine.

Godine 1972. u vrijeme upada “bugojanske” skupine u Ramu, njihova obitelj kao i ostale je podvrgnuta teroru i napadima. Ivka kao i njene sestre od ranog djetinjstva imaju iskustvo patnje.

Otac Marko je umro 1981. Bijaše mu samo 42 godine. Ivanki bijaše samo 17. godina, Nevenki 10, Mariji samo 8 godina života. Ivka je pošla na studij u Sarajevo. Odlična! Bistra! Sposobna! Ali ubrzo nakon očeve smrti razboljela se i majka. Ivanka prekida studij kako bi se brinula o majci zajedno sa svojim sestrama sve do njene smrti 1984. Majka bijaše samo 40 godina stara! Odgajao ih je djed. Onda se djed razbolio. Sa svojim sekama brinula se i čuvala djeda. S njim je išla kao mlada curica redovito na kemoterapije.

Rat i stradanja

Nakon djedove smrti, Ivanka završava studij. Postaje učiteljica u rodnim Rumbocima. Onda dolazi rat. Nove muke. Nova stradanja. Nove neizvjesnosti! U vrijeme rata pomagala je sa s mlađom sestrom Marijom u ratnoj bolnici u Rumbocima. Preživjela je tamo nove trauma. Traume rata! U tom domovinskom ratu dok su pomagali ranjenike u ramskoj bolnici i ispraćali poginule u jednom času dovezen je s ratišta momak, hrvatski branitelj. Bio je mrtav! Kada su mu otkrili tijelo, tek onda vidješe da je to Ante Džolan, njihova strica sin. U Domovinskom ratu poginulo je 116. mladića iz Rame. Mnoge je Ivka znala.

Kad je bio rat djecu je učila u školi pomagati druge. Voljeli su je svi. Prepoznali su u njoj dobru dušu koja uvijek pomaže i daje!

Odlasci

Devedesete godine su i godine odlazaka. Nevenka odlazi u Chicago 1994. Udaje se za gospodina Čirku. Sestra Marija odlazi u Njemačku krajem 1990-ih.

Ivka je došla u posjetu sestri Nevenki 1999. Dom u Rumbocima, u Rami ostaje zauvijek prazan!
U Chicagu upoznaje budućeg muža Dragu. Dobrog čovjeka Dragu Vidovića! Vjenčali su se u ovoj crkvi 2001. Nisu imali djece, ali ljubav su darivali svima i ovdje u ovoj župi i Hrvatskom centru i “Letećim anđelima” i poznatima i nepoznatima. Posebice je toliko ljubavi Ivka darovala sestrinoj djeci i najbližima. Drago i ona su uvijek bili tu! Njih dvije seke su bile životni suputnici u patnjama svagdašnjice. Borile se zajedno i išle naprijed.

Puno radosti i vedrine bijaše u ovoj dobroj ženi. Ništa ju nije smelo niti smanjilo njezin humor, radost, smijeh i duboko veselje Duha. Bila je borac cijeli život! Pozitivna! Valjda to učini život od ljudi koji su prošli veliku patnju.

Križ se prihvaća – na naše spasenje, – Sveti Petar objašnjava smisao naših nevolja: “A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi. Njemu vlast u vijeke vjekova! Amen.” (I Pt 3, 11).

– Sveti Pavao piše Kološanima:  “Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.” (Kol 1, 24).

Patnja jača čovjeka! Čisti ga. Diže ga! Bitni je dio puta koji vodi uskrsnuću. Krist je tome svjedok. Naše sudjelovanje u patnjama Kristovim je sudjelovanje u njegovu uskrsnuću.
Ljudi koji pate cijene život. Znaju da je jedan i jedincat dar Božji.

Preživjeli tragedije i gubitke, odlaske i dolaske, neizvjesnosti i ratove. Uza sve, ljubav je uvijek ostala duboka i ista. Ljubav je zaista tajna i dar koji povezuje svjetove i živote.

U ovom ljudskom hodu ostaju nam praznine nakon što nositelji ljubavi odu. Ali do ponovnih susreta! Stoga vrijedi vjerovati u Uskrsnuće kako Kristovo tako i naše, kako Ivkino tako i Markovo i Lucino i svih onih koje volimo. Neka Uskrsli Krist daruje svoj mir. 

Vjera koja se sačuva zna da će na kraju sve biti dobro i da svjetlost uskrsnuća čeka. Vjerujem kao što je i kalendarski to vidljivo, da je tako i s vječnosti: na prvi dan Nove godine počela je Ivkina dobra vječnost svjetlosti i mira!

P.S.

Fra Mijo dijeli s vama ljubav ovog časa i sućut za životom koji je bio hrabar i nadahnut. Ta povezanost obitelji Džolan ostaje za vječnost!

FOTO: Privatni album