Milan Bagarić

Kako je moguće jedan ovakav život staviti na papir? Količinu njegova iskustva, dužinu i težinu njegova puta, dubinu njegove ljubavi nije moguće ispisati riječima, ali riječima moramo jer život Milana Bagarića to zaslužuje. Ja sam ga neprocjenjivo poštivao. Znao sam za njegove vrline, njegov veličanstveni karakter i njegovu žrtvu. Imao sam ga čast upoznati u američkom zatvoru, ali i na hrvatskoj slobodi.

Životni put mu je započeo upravo tu, u tom kraljevskom duvanjskom kraju, rodnoj Mesihovini. Rodio se u četvrtak na 21. dan mjeseca svibnja 1936. godine u obitelji Anđelka i Zorke Bagarić. Već kao mladić osjetio je jaram komunističkog režima i zov slobode i vlastite i svoga naroda.U 21. godini života, 1957. godine pokušao je pobjeći u Italiju, ali su ga komunisti uhvatili i zatvorili. Pokušavao je i uspio opet 1961. kada bježi u Italiju, u Trst. Nakon kraćeg vremena iz nesigurne Italije prelazi u Francusku. Nakon šest godina, 1968. u Parizu upoznaje i ženi Filomenu Grubišić. 1969. u Parisu im se rodila kćer Silvija. Već u Parisu se uključio u rad i borbu za Hrvatsku družeći se sa hrvatskim domoljubima koji čeznuše za hrvatskom slobodom. Ta čežnja za slobodom svoga naroda ispunila je njegov cijeli život. Godine 1970. ova mlada obitelj seli se u Sjedinjene američke države. Nastanjuju se u Chicagu gdje je već živio Filomenin brat Jerko Grubišić i stric fra Silvije Grubišić. Godine 1971. u Chicagu im se rodila kći Ana, a 1972. kći Irena.

Njegov život u Americi 70tih i 80tih godina bio je ispunjen brigom za svoju obitelj i radom za promicanje hrvatske slobode. Radio je kao električar i bio poznat kao veliki radnik i pošten čovjek. Pomagao je hrvatske organizacije, posebice Hrvatski otpor, hrvatske župe i udruge. U hrvatskoj zajednici grada Chicaga je bio aktivan pomažući je na razne načine. Hrvatsku je toliko volio da je postavio veliku antenu na svoju kuću kako bi mogao slušati radio Zagreb tih davnih godina. Čžezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina kada je bilo teško govoriti i sanjati o hravtskoj slobodi, Milan Bagarić i hrvatska dijaspora nisu nikada od nje odustali. Znali su da će doći dan. Poput Veselka Koromana životom su svjedočili snagu nade izrečenu u pjesmi:

“Doći će vrijeme blagog naroda.

Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.”

Milan je bio svjedokom te nade i životom pokazane ljubavi, a svjedocima se mora vjerovati! Oni su nositelji povijesti i glasnici Istine!

Godine 1981. bio je prisiljavan od američke policije lažno svjedočiti protiv Hrvata. Kada nije na to pristao, onda su ga optužili i zatvorili. Bijaše to na prvi dan mjeseca srpnja 1981. Radije je prihvatio optužbe nego lažno svjedočio! Znao je da u njemu ne može boraviti laž! Znao je za onu povijesnu istinu Zrinskih izrečenu u veličanstvenoj rečenici: „Navik on živi ki zgine pošteno!“ Poput velikog češkog uznika Vaclava Havela znao je da nas „Laž nikada ne može spasiti od druge laži!“ Laž tako postane kao gruda snijega koja samo ruši druge oko sebe. Milan je uvijek birao put istine!

30. lipnja 1982. osuđen je na 30 godina strogog zatvora. Kaznu je odslužio časno i dostojanstveno pod zatvorskim brojem kojega još pamtim: 02650-016. U četiri američka federalna stroga zatvora u Alabami, Indiani, Illinois i Tennessee proveo je 6,684 dana, ili 18 godina, 3 mjeseca i 18 dana. U Zagreb, u slobodnu Hrvatsku, vratio se 29. listopada 1999. kada su ga svezana, želeći ga još i na kraju njegova sužnjičkog puta do kraja poniziti dopratili američki agenti. U zatvoru se snašao. Pošteno obavaljao svoje poslove i bio vrlo cijenjen čemu sam i ja svjedok kada su mi zatvorski čuvari rekli kako je Milan Bagarić vrlo uljudan gospodin. I u zatvoru je u vrijeme domovinskog rata našao načina kako slušati kratki val Hrvatskog radija, posebice je slušao glas Siniše Glavaševića iz Vukovara. Bilo mu je jako teško jer nije mogao u Hrvatsku, doprinijeti njenoj slobodi. Ta patnja zatvorskih dana je nemjerljiva, dubina ljudske boli neiskaziva, a količina žrtve iz ljubavi prema Hrvatskoj inspirativna. Njegova obitelj, prijatelji, kao i hrvatski svećenici i časne sestre su ga redovito obilazili u zatvoru. U zatvoru je imao samo jedan strah: da ne bio slučajno bio izručen Jugoslaviji. Da, bilo mu je teško! Težinu ne možemo izmjeriti, ali je možemo cijeniti. Nije mogao biti ni u jednim svatovima svoje djece, niti na jednom krštenju svoje unučadi. Nije mogao dijeliti svoje dane s obiteljima Bagarić, Kosir, Barun i Brajković. Djeca su odrastala bez njega, ali ipak s njim. Otac je bio stalno prisutan u njihovim dušama, snovima i iščekivanjima slobode.

Kada se vratio u Hrvatsku Bog mu je darovao vremena da uživa u slobodnoj Hrvatskoj. Nastanio se u Zadru, blizu svoga brata. Zajedno sa suprugom Filomenom, koja se vratila iz Chicaga dočekati ga u slobodnoj Hrvatskoj, živio je svoju zadnju životnu dionicu. Hrvatsku slobodu uživao je vremenski kraće nego vrijeme provedeno u zatvoru. Bila mu je velika želja vraćati se uvijek iznova u svoju Mesihovinu, odakle je počeo životni put ovog dobrog čovjeka. Uživao je u ljepoti zemlje svoga djetinjstva. Na zemlji je pronalazio mir i ljepotu. Sa zemljom je bio vezan. S njom radio i nju ljubio. Davno je sanjao o vjetrenjačama, proizvodnji struje na ovim područjima i sanjao vremena koja će doći jednoga dana. Milan je uvijek ostao povezan sa svojim izvorom, svojim početnim izvorom u Mesihovini i hrvatskim izvorom svoga identiteta.

On može i treba biti uzorom današnjem hrvatskom čovjeku kako pošteno živjeti i čisto, nesebično voljeti domovinu Hrvatsku.Svoju djecu je odgajao u duhu poštenja i pravednosti. Njegova djeca danas odgajaju svoju djecu u istom hrvatskom duhu. Njegova unučad polaze hrvatske župe i škole nastavljajući djedovu ljubav, ponos i tradiciju. Ponašao se kao gospodin. Istina mu je bila prioritet. Njegov put od četvrtka, 21 svibnja 1936., do četvrtka 21. svibnja 2015. mora nam biti inspiracija za dobro, pošteno i iskreno, te nikad prekinutu ljubav prema Hrvatskoj.

Iskrena sućut supruzi Filomeni, kćerima Silviji, Ani i Ireni, obiteljima Bagarić, Grubišić, Kosir, Barun i Brajković! Neka mu Izvor Istine, Gospodar života i Začetnik ljubavi, dobri Bog daruje svoj vječni mir!

jg