Hrvati u Chicagu opraštaju se od Slavka Fumića koji je preminuo 2. siječnja 2022. u tom američkom gradu. Posljednji pozdrav najavljen je za 5. siječnja u 11 sati, u crkvi blaženog kardinala Alojzija Stepinca, nakon kojeg će uslijediti pogreb na groblju All Saints.
Slavko Fumić rođen je 23. rujna 1938. u malom pitomom selu Letinac kod Brinja u Lici, od Stjepana i Marice, kao najstariji sin. Njegov otac, hrvatski vojnik, poginuo je 1943. godine u Drugom svjetskom ratu.
Slavko je radio u rudniku od svoje 14. godine života kako bi pomogao majci i mlađoj braći Nikoli i Petru. U Italiju je izbjegao 1959., odakle je otišao u Pariz. Tamo je upoznao Milana Bagarića koji mu je postao najbolji prijatelj. Njih dvojica zajedno su radila u tom francuskom gradu. Fumićeva sjećanja na Milana bila su istinski zanimljiva i puna kao da su se znali iz djetinjstva.
Godine 1964. Slavko je preko jedne hrvatske organizacije došao u New York, a već 1967. zaputio se u Chicago. U rujnu iste godine upoznao je Mariju Samardžić i nakon nekoliko mjeseci, 20. siječnja 1968., vjenčali su se u hrvatskoj crkvi Presvetog Trojstva u Chicagu.
Slavko je ljubio svoju domovinu i pomagao sve što je disalo za Hrvatsku. I svi znamo kako je tih dana bilo teško Hrvatima u dijaspori.
Kada je naš profesor Francis Eterović predložio 1975. da se kupi dvorana za potrebe Hrvatskog kulturnog centra, Slavko je bio među prvima za to pokretanje. Ne samo da je novčano pomagao, nego je sa svojom suprugom Marijom radio danonoćno da projekt uspije. Sve je radio iz ljubavi kako bi taj hrvatski dom u Chicagu ostao našoj djeci u kojoj danas Maria Fumić-Skukan uči folklor "Hrvatsku lozu", a druge učiteljice već preko 30 godina tamburicu.
Bio je jedan od prvi predsjednika Hrvatskog centra. To bijaše mjesto gdje su se stvarala mnoga prijateljstva i uvijek je tema bila Hrvatska! Isto kao i danas. I u tom našem centru mnogi su ga znali i zvali Fafa (nadimak koji mu je dala Jadranka Rukavina). Uvijek je govorio da se centar mora sačuvati kao dom za sve Hrvate i buduće naraštaje.
Hrvatska je bila njegova velika ljubav, kao što je velika ljubav bila i njegova supruga, koja mu je u siječnju 1995. posvetila ovu pjesmu:
Bit ću uz tebe
Dobri moj ako sjena života oslabi tvoj vid,
Moja ljubav neka ti svjedoči.
Bit ću uz tebe tu,
I bit ću tvoje oči.
Kada ti pokleknu koljena,
I tiho se spustiš na svoju stolicu.
Ljubljeni moj, obećavam ti,
Bit ću uz tebe tu.
Ako ti ruke klone,
Nećeš moći zagrliti svoje miljenice.
Bit ću tu pokraj tebe,
I topli cjelov spustiti na lice.
Kada se spusti tamna noć,
I nemir se pojavi u tvome snu.
Nježnim dodirom reći ću:
Ja sam tu.
Oh, znadem neće biti lako,
Ali u Boga su moja snaga i nada.
Bit ću tu uz tebe, moj dragi,
Sjetiti se naše ljubavi.
Pred Božjim oltarom naše zakletve!
Slavko za sobom ostavlja suprugu Mariju, nećakinje: Jasminku Radov s obitelji, Renatu Zadro s obitelji i Mariju Fumic-Skukan s obitelji.
U Bogu mirno spavaj dobri čovječe naš Slavko!
Hvala ti za sve,
Tvoja Mare Marjanović!
FOTO: Privatni album
Nema fotografija
Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje
Nema upisa