Tomica Marusic

Beloved husband of the late Biserka (nee Skaric); loving father of Janja (Vlado) Mulc, Milka (Jure) Kutlesa, Rudolf (Carmencita), and Mile (Sanja) Marusic; fond Dida of Thomas, Neven, Lidija, Katarina, Valentina, Alana, Karlo, and Elizabeth; dear brother of the late Karlo Marusic, the late Manda Ramic, Dragan Marusic, the late Marica Cavar, the late Marinko Marusic, Ante Marusic, and Drina Knezovic; fond uncle of many nieces and nephews. Lifelong member of St. Jerome Croatian Catholic Church...


FOTO: Private


Sjećanje na oca, Tomicu Marušića
Chicago, 8. listopada 2022.


Danas slavimo život moga oca! Danas bi mu bio 78. rođendan.

Počeo sam pisati ovaj govor o svom ocu mnogo prije nego što je preminuo. Ne zato što sam htio, nego zato što sam znao da moram. Morbidno? Pretpostavljam. Ali jednostavno nisam mislio da bih se mogao svega prisjetiti i dovoljno brzo sažeti cijeli njegov život na papir.

Sada je vrijeme da budem muškarac. Možda razmišljate, zašto biti muškarac? Ti si čovjek. Reći ću vam zašto sada, ali to nisam mogao reći prije prošlog tjedna. Doista ne postajete muškarac dok se u životu ne dogode dvije stvari.

- kada postajete nečiji otac ili skrbnik.

- Kad vam otac umre.

Prvi jer ste odgovorni za još jedan ljudski život, a drugi jer se više ne možete oslanjati na savjete i vodstvo svog mentora. Dakle, pretpostavljam da sam sada muškarac. Kad se sve uzme u obzir, volio bih da nisam.

Moj tata je rođen 8. listopada 1944. u selu Mokro, Široki Brijeg u NDH. Da, Nezavisna Država Hrvatska, on se pobrinuo da Hrvatska država bude službeno na imigracijskim i američkim dokumentima, a mi smo se pobrinuli da to sada bude na njegovoj smrtovnici. Bio je šesto dijete od 8 djece Rutka i Janje Marušić. Preminula su mu oba roditelja, braća Karlo i Marinko, te sestre Manda i Marica. Njegov brat Ante, koji živi u Kaliforniji, danas je ovdje s obitelji. Antina kći Nikolina i unuka Kristina čitale su danas na svetoj misi. Izgledaju kao sestre. Nikolina i Kristina Hvala.

Moj tata je živio u zapadnoj Hercegovini gdje su u to vrijeme život opisivali kao težak za živjeti i stvarno lak za umrijeti. Sjećam se da sam prvi put s njim posjetio tatin dom i pitao ga kako je uspio doći iz te male dvosobne kuće i male štalice u kojoj je spavao, sve do Sjedinjenih država, i osigurati nam dobar život. Također sam imao nekoliko odabranih riječi za njega o našem rasporedu spavanja. Volio je pričati tu priču, a ja je neću sada jer nije prikladna za crkvu.

Mnogi od vas znaju da je nakon nekoliko godina fakulteta i s lošim ekonomskim izgledima kod kuće, moj tata pobjegao iz komunizma 1967. kada su on i njegov najbolji prijatelj prešli granicu s Austrijom. Živio je i radio u Beču dvije godine prije nego što je došao u Chicago. Dok je bio u Beču, upoznao je našu mamu i došli su u Chicago. Godine 1969. vjenčali su se u hrvatskoj crkvi Srca Isusova na jugu Chicaga. Ostalo je povijest. Prva je bila Janja, zatim Milka, pa Rudi I a. Selili su se nekoliko puta prije nego što su se nastanili u River Forestu gdje su osnovali svoju obitelj i pružili im dom pun ljubavi i dobro obrazovanje.

Mom tati je njegova obitelj bila na prvom mjestu, ali na drugom mjestu, a ponekad i na prvom mjestu, bila je politika i stvaranje neovisne države Hrvatske. Neću ulaziti u njegov politički život, ali ću spomenuti da je bio ponosni član Republikanske stranke. Godinama se sastajao sa svojim sunarodnjacima svake srijede navečer, smišljajući načine kako ostvariti svoje snove o slobodnoj Hrvatskoj. Ako je ono što smo vidjeli 2018. na Svjetskom prvenstvu u nogometu bila zlatna generacija, moj tata i svi oni u dijaspori koji su se borili za samostalnu Hrvatsku bili su definitivno zlatna generacija politike. Napisao je mnoge članke u dijasporskim publikacijama poput Hrvatske budućnosti i snažno se udružio protiv režima koji je bio na vlasti u domovini kad god bi mu se ukazala prilika. Njegov cjeloživotni politički rad i snovi konačno su se ostvarili 1990. godine kada je nastala i potom priznata Republika Hrvatska. Otkako je otišao 1967., konačno je mogao otići kući i vidjeti svoju obitelj: braće, sestre, nećake... Također nije propuštao priliku živjeti u Hrvatskoj sve do kasnih 90-ih. Za to vrijeme žrtvovao je sebe, a zapravo cijelu svoju obitelj za sudjelovanje u obrani Hrvatske. Krajem 90-ih vraća se u Chicago, radio je u Hrvatskom konzulatu i tada se konačno povlači iz politike. Moj brat Rudi i naša mama proveli su mnogo godina s njim u Hrvatskoj, a Rudi je veteran Hrvatske vojske. Ako vidite ili razgovarate s Rudijem, zamolite ga da vam ispriča neke priče o njihovom zajedničkom vremenu.

Moj tata također bio vrlo dobar pripovjedač. Vjeruj mi, sve sam čuo. Više puta. Više puta i više puta. Moj je otac također imao svoje mišljenje o svemu i nije se ustručavao iznijeti ga, bez obzira tko je bio prisutan (uključujući svećenike) ili ako je riječ o psovkama. Čak sam prošli tjedan, dok sam mu pomagao češljati kosu, namjerno koristio veliku četku, a on je rekao nisam ja magarac. Zatim mi je pokazao da uzmem njegov manji češalj. Kad bih ga odveo liječniku, svakako bih ga pitao "što je doktor rekao?" Samo bi mi odmahnuo rukom i rekao “ma pusti budalu”. Ponekad bismo se šalili da smo, kad smo završili s razgovorima za taj dan, riješili sve svjetske probleme, a ako je riječ o sportu, definitivno smo bili najbolji generalni menadžeri i trenerski dvojac koji je itko ikada u sportu vidio. Zvao sam svog tatu gotovo svaki dan, ponekad na samo nekoliko minuta, ponekad i više od 30. To seže još iz vremena kada je živio u Michiganu. Samo mi je bilo čudno da nakon svih godina koje smo proveli zajedno najmanje što možemo učiniti je čuti glasove jedan drugoga i uhvatiti korak s onim što smo napravili za taj dan.

Duljina razgovora ovisila je o temi dana. A razgovori su, nažalost, posljednjih mjeseci postajali sve kraći.

Sada više nema razgovora.

Naučio sam nakon što je naša majka umrla, da nikada nećeš vratiti to vrijeme sa svojim roditeljima i da ćeš požaliti ako ne iskoristiš to vrijeme s nekim. Također vjerujem da je dijeljenje vremena s nekim najveći dar koji mu možete dati. Možete zaraditi više novca, ali ne možete zaraditi više vremena. Kad nekome daš svoje vrijeme, daješ mu dio svog života koji ti nikad nećeš vratiti. Vaše vrijeme je u osnovi vaš život. Moj bi nam tata pokazao da mu je stalo dajući nam svoje vrijeme. Za neke unuke on je bio jedini djed. Pojavio bi se za sve što je mogao. A ako on nije uspio, niste bili zaboravljeni. Telefonski poziv bi uvijek bio tu.

I nikada nije propuštao naše rođendane ili rođendane unuka, bilo osobno ili pozivom. Ponekad je zvao na krivi dan, ali je zvao. Za unuke, rukom pisana čestitka i svježa novčanica od 100 dolara uskoro će uslijediti ili poštom ili osobno isporučenom. U šali sam ga nazvao NBT. Narodna banka Tomica.

Sjećam se u kolovozu 2019., sjedio sam na njegovom kauču, sredinom poslijepodneva, djeca su se vratila u školu, ja sam otišao s posla i pio sam kavu. To je postala rutina. Strogo se pridržavao unosa samo destilirane vode, ali siguran sam da bi više volio JB on the rocks splash water. Bio sam tamo možda sat vremena i gledali smo CNN (naravno) i malo nogometa. Nije bilo spikera. Samo tišina između TV-a i nas. Kad bih svratio da ga vidim, slušali bismo povjetarac, gledali TV i tako dalje. Ovaj dan sam posebno ostao duže nego inače i zakasnio sam na drugu kavu sa Sanjom prije nego što je otišla na posao. Kad sam ustao da idem, tata je rekao “kud ćeš ranije? „Zašto tako brzo odlaziš? Znao je reći vrlo malo, ali to upakirati punim značenjem.

Nekako me uhvatilo nespreman jer nikad nije rekao tako nešto. Znao sam što to znači i on to nikada više nije ponovio. Svaki put kad sam ustao da odem nakon tog dana, on je samo rekao ok i doviđenja.

Nije znao kako će se stvari odvijati ili koliko mu je vremena preostalo, ali je znao da je njegovo vrijeme od velike vrijednosti i cijenio je svaki trenutak. To se nastavilo sve do kraja.

Moj tata je uglavnom bio moj čovjek. Bio je osoba koju bih nazvao kada stvari nisu išle kako sam planirao, kada sam bila uzbuđen zbog nečega, kada sam bio ponosan na svoju djecu i kada mi je trebala pomoć. Uvijek je podizao slušalicu. Često se šalio kako više nitko ne diže slušalicu kad on zove, ali uvijek je ostavljao poruku. Kad ste ga nazvali, pitao je "jeste li poslušali poruku?" ako ste rekli ne, on bi rekao, ah, ostavljam poruke bez razloga, ali on je to nastavio činiti i svejedno pitati. Nikad me nije odbio ni za što, što mi je trebalo i uvijek je imao rješenje, bez obzira na to koliko sam mislio da je moj problem složen. Zaista nikad nije pokazivao previše emocija, kao da je imao led u venama. Nikada uzbuđen, nikad uplašen, nikad pretjerano privržen. Ali znam da mu je bilo stalo. Bio je moj obožavatelj broj 1 u životu.

Bio je poput motora, izbacivao je paru (i dim) poput lokomotive. Gurao me na svakom koraku, smišljao svoje male trikove koji su trajali do njegovih posljednjih dana. Znam da je bio ponosan i to mi znači sve na svijetu.

Moj tata je bio jako ponosan na svu svoju djecu. Janju su uvijek hvalili kako je dobro odgojila svoja 2 sina i da nju uvijek pitamo jer je ona najstarija. Milku su uvijek hvalili što je odgojila svoje 2 kćeri i što je kuhala dobra domaća jela baš onako kako je on želio. Rudi, bio je dobro….. Rudi. Veteran vojske Sjedinjenih Američkih Država i Hrvatske vojske, Moj tata ga je zvao Generale.. Volio je što Rudi živi punim plućima s ljubavlju svog života. Moj tata je bio naš obožavatelj broj 1. Volio nas je, vjerovao nam je i bio je prilično odan bilo kojem cilju, sportu ili aktivnosti u koju smo bili uključeni. Njegova su djeca bila njegova cijenjena imovina, a unuci su bili njegova najslavnija stvarnost.

Prošetat ću se s unucima od najstarijih do najmlađih. Od Tommyja na kojeg je bio neizmjerno ponosan (i on ga je nominirao kao najpametnijeg), do Nevena, nominiranog za najdarovitijeg sportaša u obitelji. Lidija, bila je kazališni genij. (prema njemu). Također, prema njegovim riječima, nema bolje glumice ili pjevačice od nje čak ni u Hollywoodu. Volio je Katarinu jer je bila oštra i nije se bojala to pokazati. Volio je Valentinu jer je bila njegova vjeverica, njegova mala vjeverica. Blag, vrijedan radnik. Voli Alanu zbog igranja nogometa, njegovog omiljenog sporta (a ona također izgleda kao naša mama). Prema njegovim riječima, ona će biti liječnica. Karla je volio jer je bio radoznao, pustolovan, razdragan dječak, pun života i nosio je obiteljsko prezime. Volio je Elizabeth jer je bila Elizabeth koju je prozvao šefica. Pogledaj je samo, znam da je moje dijete, ali hajde. Slatka i drska.

Neću preskočiti suprugu Sanju, šogora Vladu i Juru te šogoricu Carmencitu. Nisam siguran kako vi to radite, ali hvala vam na svemu. Uvijek vas je sve hvalio i volio vas je.

Mnogo je ljudi koje smo vidjeli posljednjih nekoliko dana, a nismo ih vidjeli godinama. Ovo meni osobno govori dvije stvari. Broj 1 je da je ljudima stalo. Iako možda ni s kim iz naše obitelji nisu puno razgovarali, niti vidjeli nekoga iz naše obitelji dugi niz godina, nisu zaboravili, a bilo im je dovoljno stalo nakon toliko godina, oprostiti se od mog tate i podržite nas u vrlo teškim trenucima.

Broj dva: Nećemo svi uspjeti. Neki ljudi samo prolaze da vas nauče lekcijama u životu. Mnogi od vas koji danas sjedite ovdje naučili ste nas mnogim lekcijama. Lekcije o povjerenju, lekcije o prijateljstvu i lekcije o odanosti. Neki ljudi su jednog dana u tvom životu, a drugi dan nestanu.

Nažalost, bio sam na mnogim misama zadušnicama koje je vodio fra Antonio u proteklih nekoliko godina i on je nekoliko puta spomenuo nešto što sam shvatio. Radi se o povratku odakle ste došli. Neću ulaziti u cijelu priču koju on priča, ali koliko se sjećam, otprilike ima veze s muralom u gradu. Umjetnici su slikali lica slučajnih ljudi koji su prolazili i također ih pitali odakle dolazite i kamo idete? Jedan od odgovora glasi: “Vraćam se odakle sam došao”. Mislio sam da je ta priča prikladna za danas. Unutar kovčega mog oca je kamen iz njegovog rodnog sela. Blagoslovljena je i korištena je za gradnju crkve u Širokom Brijegu. Želio ga je u svom kovčegu. Napisao nam je pismo u kojem nam je rekao da se pobrinemo da to ide s njim. Moj tata je želio biti siguran da nešto ide s njim od onoga odakle je ON došao.

A na njegovoj spomen sličici koju imate u rukama smatrali smo da bi bilo prikladno da bude kratka pjesma o njegovom rodnom mjestu i onome što su zvali Brijeg. Pročitat ću odlomak iz knjige Propovjednika (1, 4-10) na hrvatskom koji sažima vraćanje tamo odakle ste došli. "Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svom mjestu odakle izlazi. Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu. Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok. Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo. Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći."

I to je život. Dok sam ovo dovršavao prije nekoliko dana, shvatio sam da je broj 8 broj koji se ponavlja u životu mog oca. Rođen je 8. listopada, bit će pokopan danas, 8. listopada. Potjecao je iz obitelji koja je imala osmero djece i imao je 8 unučadi. WOW. Nikada nije lako reći zbogom u životu. Ne postoji jednostavan način za to. Ali tata, ovo je zbogom, majstore moj. Nadam se da smo uspjeli donijeti ispravne odluke i pobrinuli se za tebe najbolje što smo mogli. Sada se konačno možeš odmoriti. Volim te! Svi te volimo i nedostajat ćeš nam.

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Počivao u miru Božjem. AMEN.



Sin Mile Marušić